Recenzija prof. dr. sc. Meri Tadinac
Igra je najvažniji dio djetinjstva. Ona je ujedno i najprirodniji način učenja kojim dijete stječe važna životna iskustva, sposobnosti i vještine. Igra razvija motoriku, kogniciju, govor, maštu i kreativnost. Dijete u igri istražuje, uči rješavati probleme i donositi odluke, stječe socijalne vještine, ovladava izražavanjem emocija, uči pobjeđivati i gubiti, uvježbava odrasle uloge, razvija osjećaj pripadnosti, otkriva svoje potencijale… Mogli bismo reći da se igrom usvaja sve ono što će nam kasnije najviše trebati u životu.
Važnost slobodne, nestrukturirane igre za dječji razvoj potvrđena je nizom znanstvenih studija. Tako primjerice Sloan Wilson (2019) piše o istraživanjima koja su uspoređivala vrtićke programe usmjerene na usvajanje akademskih vještina s onima koji su bili prvenstveno orijentirani na igru. Akademski orijentirani programi obično su dovodili do kratkoročnih prednosti u usvojenim znanjima koje su se izgubile u nekoliko godina, no djeca u tim programima dugoročno su pokazivala lošiji socijalni i emocionalni razvoj od djece koja su se većinu vremena igrala.
Nažalost, uspjeh je postao imperativ današnjeg vremena. S najboljim namjerama (onima kojima je, poslovično, popločan put u pakao) roditelji žele osigurati da njihovo dijete bude što uspješnije, da upiše najbolje škole i dobiva najbolje ocjene te ga već od najranije dobi uključuju u niz aktivnosti kako bi stjecalo različite kompetencije. I tako popodneva nakon vrtića ili škole prolaze u razvoženju djece s engleskog na tenis, iz glazbene škole na plivanje, s baleta na njemački… Navikli smo živjeti pod pritiskom obaveza, no barem u djetinjstvu to ne bi trebalo biti tako. Pustimo djecu da se veselo i neopterećeno igraju. Ono čega će se jednog dana s nostalgijom sjećati i o čemu će pričati svojoj djeci, a možda i unucima, neće biti satovi violine i njemačkog, već trenuci koje su proveli u igri s vama ili sa svojim vršnjacima.
Autorica Iva Kožul Salihagić i ilustratorica Lidija Kraljević u svojim su slikovnicama osmislile simpatične likove, a najmlađe čitatelje osvojit će vedrim stihovima i ilustracijama. No ti likovi vrlo suptilno i odraslima šalju poruke o svijetu koji bi mogao biti ljepši i sretniji ako i sebi i svojoj djeci priušte više slobode, ako odustanu od nerealnih očekivanja koja svima donose stres, ako se odmaknu od rodnih stereotipa, ako barem ponekad zaborave na razne ekrane pred kojima provode sate te odu u prirodu… Ukratko, da svojoj djeci dopuste da budu djeca, a sebi da uživaju u njihovu djetinjstvu.
Mnoga djeca danas su poput princa i princeze iz ovih slikovnica – zadaje im se niz pravila i zadataka te se od njih očekuje da ih ispunjavaju bespogovorno i uspješno. Vjerojatno nekima od njih nije ni palo na pamet da bi umjesto toga, barem ponekad, mogli biti svinjceze i svinjčevi. I zato u kišno popodne, nakon što sa svojom djecom pročitate ove slikovnice, odustanite od svih planiranih obaveza pa odjenite kabanice, navucite gumene čizme (ako je ljeto, možete i bosi) i potražite najbolje lokve za skakanje, a pobjednik u igri neka bude onaj tko se kući vrati najblatniji!
prof. dr. sc. Meri Tadinac, predstojnica Katedre za biološku psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu